Konzerviranje
Srdele su dobile ime po Sardiniji, talijanskom otoku na kojem su ribari nekoć nailazili na ogromna jata te ribe. Sirove srdele su vrlo ukusne, no lako se kvare pa ih najčešće jedemo konzervirane. Ljudi se odavna njima hrane, no tek je car Napoleon Bonaparte, pridonijevši tako popularizaciji ove male ribe, uveo konzerviranje srdele kako bi prehranio svoje ljude.
U SAD-u su bile osobito omiljene početkom 20. stoljeća, da bi danas, kad su ljudi shvatili koliko su one dragocjen izvor omega-3 masnih kiselina, ponovno postale popularne.
Zabrinuti zbog čistoće mora, ljudi posežu za srdelama jer su one, budući da se hrane isključivo planktonom, na dnu morskog prehrambenog lanca, i zato ne nakupljaju teške metale, kao što je živa, i druge otrovne tvari poput ostale ribe. Premda su malene, uvelike pridonose najzdravijem načinu prehrane.
Povijest soljenja
Sardele i inćuni u povijesti su se lovili u noćima bez mjesečine od travnja do listopada. Gotovo sav ulov (izuzev onog koji je služio za trenutačnu potrošnju), konzervirao se soljenjem. Postupak soljenja ribe vrlo je jednostavan dovoljno je u prikladnim posudama, najćešće drvenim kacama, slagati red morske soli, red ribe, red soli, red ribe, red soli... Na kraju se sve optereti utegom i pustiti da odstoji koji mjesec. Sol iz ribe izvlači vodu i tako je konzervira. Najčešće se sole srdele i inćuni.
Većina slanih srdela i inćuna se izvozila za Mletke i Austrougarsku Monarhiju. Slana srdela i slani inćuni su u primorju jedna od osnovnih autohtonih prehrambenih namirnica. Konzumirala se u društvima uz vino, kao užina ili kao osnova primorskih jela, uz krpice od tijesta, pohana, servirana uz palentu ili s rajčicom dodanom pogači (čuvena je komiška pogača s nadjevom od slanih srdela, rajčice i maslinova ulja). Ukus slane srdele mnogi smatraju još boljim od pršuta. Slane srdele i vino, sastavni su dio ugođaja dalmatinskih konoba.
O mariniranju
Mariniranje ribe je jedan od najstarijih vidova konzerviranja jer koncentracija soli i kiseline može na dulje vrijeme onemogućiti razvoj štetnih mikroorganizama. Postoje dokumenti koji dokazuju da se marinirana riba još u 14. stoljeću izvozila s hrvatske obale za Veneciju, da se u 15. stoljeću njome snabdijevalo kardinale u Rimu, da je u 16. stoljeću postojala brodska linja za izvoz marinirane ribe u Anconu. Nekada se na hrvatskoj obali ribu mariniralo na tri načina. Za prvi – hladno mariniranje koristila se sirova riba koju se pretvaralo u ukusno jelo dodavanjem octa i soli. Takvo jelo poznato je i pod imenom rusli i rolmopsi. Za drugi način – prženu ili pečenu mariniranu ribu, ribu se prvo termički obradi, a potom prelije marinadom čija je baza vinski ocat, sol i ulje s dodatkom raznih začina i začinskog bilja. Riba iz marinade ima izuzetan, pikantni okus. Treći način mariniranja – kuhanjem ribe u blagoj salamuri 20-ak minuta, danas se najrjeđe provodi. U srednjem vijeku riba pripremljena na taj način u našim krajevima, postizala je u Veneciji visoku cijenu. Nakon kuhanja u octu, kada bi se smjesa ohladila, dodavalo joj se razno začinsko bilje, tako da bi se oko ribe stvorila želatina što je smatrano vrhunskim specijalitetom. Riba iz želatine može se koristiti 3-4 mjeseca. Na ovaj način su bile marinirane veće ribe.
